Odlucio sam da, danas, malo mrzim - cisto onako, za promjenu! Mrzim svog direktora, ovaj posao, nekulturu ucesnika u saobracaju, nekulturu uopste, mrzim to sto cd koji trazim uvijek, ali uvijek, mora biti na dnu gomile, mrzim ljude koji mrze druge ljude, ekonomsku krizu, mrzim kad moram da refilujem kertridze za stampace, mrzim kretene koji, na raznim sportskim forumima, guraju politiku u sport, mrzim nacionaliste, mrzim piskutavi zvuk koji dolazi iz lijevog prednjeg tocka mog vozila na motorni pogon, mrzim ovu bubuljicu na ruci, mrzim politicare, mrzim one dvije fleke u dvoristu na kojima trava nikako da nikne, mrzim ovu glupu tastaturu, mrzim niskobudzetne  indijske zalosne srceparajuce filmove, mrzim sto nisam malo pametniji, mrzim muvu koja bezbrizno stoji na pola metra od mene a ne sluti sta joj se sprema...  Ma, mrzim da mrzim ovo sve!

Jos 60-ak minuta i odoh da volim jednu djevojku sa najljepsim osmijehom na svijetu! Nisam vam pricao o mojoj dusici?! Ok, pisacu i o njoj... ...bice vremena. Ili jesam?! Jesam, u prethodnom postu! Mozda nekada napisem i cime cu je veceras obradovati, ali sad pssssssssst! Moze neko da joj kaze...  

Opet sam uprskao! Uradio sam, sinoc, nesto grozno... Nisam htio, tako se prosto odigralo. Trebao sam biti iskren od samog pocetka ali nisam. Zasto? Zato sto sam zelio da me, jedna predivna zenska osoba, upozna onakvog kakav jesam a ne da me, u startu, prekrizi crvenom olovkom u notesu, negdje u svom mozgu, pod rubrikom "Ovaj moze, ovaj ne moze", samo zbog nekih predrasuda koje me prate cijeli zivot i koje mi vise nad glavom kao klimava giljotina, koja moze svaki cas da se olabavi, padne i dokrajci me totalno... Muskarci obicno ne pokazuju, ili se trude da ne pokazu emocije. Ja sam ih pokazao. Nije mi zao! Nisam zaplakao u nekim jako teskim momentima mog zivota, iako mi je bilo tesko i kidalo se srce od bola. Ne, tada nisam zaplakao! Sinoc jesam... Jednostavno su popustile kocnice neke moje samokontrole, i suze su same pocele da naviru, prvo slabo a onda u slapovima... Plakala je i ona. Ta predobra, divna mlada zena, je jos jednom pokazala svu svoju snagu, i nevjerovatnu dozu razumjevanja i pored toga sto je bila povrijedjena kao mozda nikada prije toga. Mislio sam da ce da me mrzi, da me pljune, da bez rijeci izadje, zalupi vratima mog auta i zauvijek ode iz mog zivota. Ne, ona to nije uradila. Toliko sam htio da me mrzi, tog momenta, a ona me i dalje drzala za ruku. Pricala je... Rekla je da ne moze ona tek tako, da ima tu mnogo stvari koje jednostavno ne idu jedne sa drugim, da me shvata, da zna da nisam ja kriv... A ja sam se osjecao krivim, kao sto se nikada nijedan krivac, od nastanka ovog tuznog svijeta, nije osjecao! Strpala je, u svoju torbu, cak i poklon koji sam joj kupio, a za koji je, prije nepun sat vremena, rekla da  joj sad ne pada na pamet da ga uzme i da mi ga vraca nazad. Govorila mi je da sam divan, da nikada nije upoznala nikog ko joj je toliko odgovarao, da je mislila da sreca ne postoji i nikada nece doci dok mene nije upoznala ali... Uvijek, i uvijek iznova, to prokleto ALI! Rekla je da je ne zovem, da ne pisem poruke, da se ne javljam... Treba joj vremena, javice se ona vec, mora da razmisli... I dalje me drzala za ruku... Ne znam da li ce se javiti, ne vjerujem... Samo znam da mrzim samog sebe do te mjere da jutros nisam zelio da pogledam u ogledalo, a eto, ona me ipak ne mrzi zbog svega, samo ce me, kako vrijeme bude odmicalo, polako zaboravljati... Shvatam je... To ce biti moja kazna, sa kojom cu morati da zivim a vec sad ne znam kako dalje.

Da li vjerujete u slucajnosti?! Ja sam poceo da sumnjam jer mi se, vec godinu dana, desava jedna te ista situacija. Naime, kako ja operem svoje vozilo na motorni pogon tog istog dana, obicno u vecernjim satima, padne takva kisa bez obzira na to koje je godisnje doba i vec pocinjem da se lagano nerviram. Iako znam unaprijed da rizikujem svaki put kada operem auto i da se, uglavnom, ispostavi kako obavljam sizifovski posao, ja ne odustajem jer kada je nesto prljavo ja to ne mogu gledati. Prosle subote moje vozilo je bilo izuzetno prljavo sto je i razumljivo kada se uzme u obzir da sam prethodnog dana vozio po jednom vikend naselju uz lijevu obalu rijeke Drine a sve povodom prvomajskih praznika. Operem vozilo, sjednem i cekam da padne kisa. I sta se desi? Kisa taj dan nije pala! Osvanulo je divno i suncano nedeljno jutro i ja izadjoh u dvoriste. Automobil je, cist i netaknut, odbijao zrake sunca i bljestao u svom sjaju tako da me ta scena uopste nije ostavila ravnodusnim. Pridjem mu i stanem da se divim a sve prosto ne vjerujuci da kisa nije uspjela, po ko zna koji put, da mi pokvari sav ulozeni trud. Pregledam ga sa prednje strane, prodjem pored vozaceve strane, zastanem i pokraj gepeka i onda me, sa suvozaceve strane, doceka neprijatno iznenadjenje! Mozda kisa i nije pala ali jedan golub nije uspio da zaobidje auto i tako se krvnicki olaksao (iliti, sto bi nas narod rekao, posrao kao konj) na njega! Od par stotina kvadrata praznog prostora on je nasao da se pokenja na auto!! I to kako?! Pa nije to, s' oprostenjem, bilo obicno govance nego je izgledalo kao da se konj olaksao a ne jedan obicni golub! Jos ga primjetim na obliznjem krovu kako stoji i gleda! Cak mislim da sam mu i primjetio zlobni pogled i nesto sto je licilo na osmjeh! E tu smo dakle! Zapamtio sam te! Znam koji si! Od nedelje mu spremam iznenadjence! Hvatam ga na stari fazon pomocu serpe, stapa i kanapa! A kada ga uhvatim tako cu da ga privezem da ne moze da poleti, lagano se nageti iznad njega, svuci pantalone i kad stanem da kenjam po njemu nece mu pomoci ni drustvo za zastitu zivotinja!!! Jos ako ga pustim i budem imao srece da mu se moj minuli rad osusi dok bude u letu, osveta ce biti moja!!!

Prekosutra bi svi trebali da obiljezimo medjunarodni praznik rada, 1. maj! Skoro svi ga slavimo i ne znajuci bas precizno sta obiljezavamo jer ima onih koji taj isti dan preziru povezujuci ga sa tekovina i zaostavstinom komunizma. Ravno 123 godine su prosle od dana kada su se stotine hiljada Cikaskih radnika pobunile i izasle na ulice zahtjevajuci krace radno vrijeme odnosno opste prihvatanje osmocasovnog radnog vremena. Tri godine nakon nemilih dogadjaja u Cikagu i pogibije velikog broja radnika i policajaca, na Prvom kongresu 2. Internacionale je odluceno da je 1. Maj zajednicki praznik svih zemalja na kojima radnicka klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahtjeva i klasnu solidarnost. Generalna zamisao je bila da se ostvari princip "8 casova rada, 8 casova rekreacije i 8 casova odmora!" Nama to sve i nije toliko bitno. Vazno je samo da se negdje ode, popije i dobro "nakrka"! Na kraju, zasto bismo i znali zasto se obiljezava taj 1. Maj kada, u ova vremena dok se svi politicari na vlasti hvale na sav glas kako imamo demokratski uredjena drustva, prava radnika i nisu nesto mnogo napredovala za tih 120 i kusur godina. Nema nas bas mnogo koji mozemo da se pohvalimo osmocasovnim radnim vremenom, plate kasne, doprinosi za radnike se ne uplacuju na vrijeme, socijalno osiguranje je za neke samo misaona imenica... Zelim svima da se lijepo i u dobrom drustvu provedu i opuste pa makar i ne znali sta to mi u stvari obiljezavamo! Znam da cu se ja odlicno provesti prekosutra - NA POSLU!

Obozavam kada imam nekog dobrog sagovornika i kada se dohvatimo nekih "tezih" tema. Nisam od onih fanatika koji u svojim stavovima ne popustaju nikako i koji ne dozvoljavaju drugima da iznesu svoje misljenje. Prihvatam svacije misljenje jer, zaboga, nismo mi svi isti ali pokusavam da suprotnoj strani iznesem svoje argumente i to samo ako su validni. Nikada ne namecem svoje misljenje drugim ljudima i mrzim kada neko pokusava i meni da nametne neki stav, pogled i slicno. Sinoc me je jedna nevjerovatno ljupka mlada dama izbacila iz takta nevjerovatnom upornoscu da mi dokaze neke stvari za koje nije imala ama bas nijedan valjan argument. Tema nase polemike i nije toliko bitna ali je stvar u tome da se ona drzala nekih ustaljenih klisea i fraza, koje je nekad i negdje i ko zna kako pokupila, a kojih se slijepo drzi jer misli da time sebe svrstava u red "urbanih" ljudi. Nikako ne mogu da shvatim da neko nece da posustane a da pri tome uopste nema svoje izgradjeno misljenje o nekome ili necemu, vec uporno ponavlja jednu ili eventualno dvije tudje recenice, misleci pri tome kako je apsolutno u pravu...

Btw, evo i jedan vic vezano za naslov posta!

Isao zeka sumicom i naidje na risa. Ris ga pogleda onako poprijeko, oblizne se i kaze: "Jaoj zeko, sta cu sad da ti radim!!! Rastrgnucu te na komade i pojesti!!!" Zeka, sav uplasen, rece: "Ne, rise!!!" na sta mu ris odgovori: "Ne remse, keve mi!!!"

Vec sam poceo da se brinem i razmisljam o tome da li je problem u meni pa nikako ne mogu da nadjem kompatibilnu osobu suprotnog pola. Da mi se ovako nesto desilo prije dvije do tri godine znam sta bi mi mnogi koji me poznaju odgovorili. Rekli bi mi: "Izadji nekad pa ces mozda i naci! Nece ti ni jedna doci na kucni prag!" To vise nije slucaj! Naime, izlazim redovno u poslednje vrijeme, cak bih rekao i malo pretjerano cesto izlazim ali nikako da "nabacim nesto", da se tako duhovito izrazim. Upoznao sam veliki broj zena u proteklih pola godine ali nista.  Nijedna nije imala "ono nesto" ili su u startu pravile takve greske da nisam ni pokusavao da "to nesto" i trazim u njima. Da se razumijemo u startu, ne trazim ja nista pretjerano! Trazim samo neku normalnu osobu ljepseg pola.. Evo npr. par situacija koje su se desile u poslednje vrijeme. Sa jednom J. sam izasao tri puta. Bilo je zanimljivo sve dok nisam primjetio da moze da popije gajbu piva vise nego ja, a ja mogu popiti dosta!!! Jedna je samo pricala o svojoj garderobi, cipelama i slicno i nismo nasli neke zajednicke teme osim omiljenih boja odjece! Neka klinka mi se bas dopala ali je problem upravo to sto je klinka, tek sto je proslavila punoljetstvo. Jednu sam prije par noci otpratio kuci i bas smo se lijepo ispricali ali me fizicki ne privlaci ama bas nikako! I tako dan za danom... I jos cujem na TV-u da je, prema zvanicnim statistikama, u ovom mom mjestu odnos zena i muskaraca 7:1! Nije da nemamo izbora!! Alo, sedam djevojaka na jednog momka!!! A situacija nije gadna samo u mom slucaju. Manje-vise, mnogi se suocavaju sa slicnim problemom. Jedna od nesrecnih okolnosti je i ta sto je 5 od tih 7 djevojaka luda za nekim gradskim smekerom koji vec ima zenu/djevojku i jos njih par sa strane, pa i ne primjecuju ove ostale a za one dvije preostale se ispostavi ono gore navedeno iz mojih zapazanja. Mozda ipak i nije do mene ali bih volio da upoznam bar jednu normalnu osobu, naravno ljepseg pola, ako nista samo da vidim sta propustam!

Nikako mi se ne pise... Ne znam zasto! Valjda je ova globalna recesija pocela uzimati danak u svim aspektima mog zivota pa se tako trudim da stedim i ideje i inspiraciju. Jedino novac ne stedim. Razlog tome je sasvim jednostavan - nemam novca! Razmisljao sam o cemu da pisem i nekako mi se sve svodi na pisanje o mom zivotu, nekim mojim zapazanjima i razmisljanjima, o mojim dogodovstinama... Ma necu! Kao da to nekog uopste i interesuje! Sto da vas gnjavim pricom kako nisam uplatio net vec dva mjeseca? Zasto da vam pricam kako plata sve vise i vise kasni? Ne zelim da pominjem sve vece i vece racune za komunalije koji se samo mnoze! Znam da vas ne zanima to sto mi majka nije primila ni dinara jos od Nove godine! Ma koga to ineteresuje molim vas!! Svi mi imamo svojih problema a zivot je isuvise kratak da se time opterecujemo! Ponovo je progovorio vjeciti optimista u meni! Ma zivot je cudo! Nek' ste vi svi, koji ovo citate, meni zivi i zdravi a sve ostalo ce se vec srediti na ovaj ili onaj nacin! I ova kriza! Ajte molim vas! Pa mi smo izmislili krizu! Tako zivimo vec decenijama! Sve ce to proci i brze nego sto mislimo! A do tada, uzivajmo u zivotu! Izlazimo, sklapajmo nova prijateljstva, veselimo se! Znam da ja hocu! Btw, sutra se navrsava ravno godina kako se druzim sa vama na stranicama ovog mojblog-a!

U trenutku kada svijet drma ekonomska kriza, kada je svaki dinar vazan, neki tamo planiraju da daju milionche dolara jednoj velesili kakve su SAD a sve zbog poteza (ili vise poteza sto nogama - sto rukama) jedne vucibatine. Dok su svi zaokupljeni razmisljanjem da li ce taj novac biti isplacen ili ne i dok TV ekrane trese ta "milionska" groznica, na RTS-u sasvim neprimjetno, u okviru jutarnjeg programa, prodje prica o jednom Nishkom penzioneru ciji je dom od nedavno zamjenila bolnica. Penzioner koji zivi u nehumanim uslovima u jednoj trosnoj kucici. Penzioner koji je gradio bivsu i dragu nam drzavu, ostavljajuci krv i znoj po svim vaznijim radnim akcijama. Penzioner koji je preko 170 puta dobrovoljno dao krv da bi spasio tudje zivote. Penzioner koji se trudio da od svoje penzije, koja je toliko jadna i bijedna da mi je muka i da je pominjem, plati sve dazbine i namete koje mu drzava potrazuje jako cesto na ustrb hrane. Gospodin koji boluje od neuhranjenosti. Ponosni covjek koji danima nista nije jeo ali nije imao nikakvog duga prema svojoj drzavi. A drzava?! Ne, ne! Drzavi takvi ljudi nikada nisu bili ni bitni! Drzava ima svoje Kovacevice i ostale lupeze zahvaljujuci cijim nedjelima pokusava da se dodvori velikim Sjedinjenim Drzavama, koje se opet prema njoj samoj ponasaju bas kao ona prema malom, bijednom, jadnom ali ponosnom penzioneru iz Nisha.  

U trenutku dok su se svi pitali da li je Rasim odnio Velji pomorandze ili nesto drugo kada je isao da ga posjeti u bolnici, nekako mi se zanimljivijom ucinila vijest o tome kako su u Indiji majmuni poceli da napadaju ljude! Boreci se sa sve vecom nestasicom hrane u sumama, majmuni se polako preselise u gradove te pocese da terorisu prolaznike, posebno ako su ovi jos i nosili nesto sa sobom! Glad i covjeka promjeni a kamoli majmuna. Da nesreca bude jos veca, majmuni su u Indiji, kao uostalom i sve zivotinje, zasticena vrsta pa im se tako ne moze stati u kraj.Oni na taj nacin, kao i poslanici u narodnoj skupstini, imaju imunitet pa im je malo teze stati u kraj. Velike su slicnosti izmedju majmuna i narodnog poslanika!  Posmatrao sam kako se majmuni okupljaju u vecim ili manjim skupinama u kojima obicno dominira jedan alfa - muzjak, a slozicete se da to neodoljivo podsjeca na poslanicku grupu i sefa poslanicke grupe. Vriste, skacu, urlaju jedni na druge, vrijedjaju jedni druge i ko zna sta sve jos... Apsolutno identicno kao u skupstini! Pitam se, da li je poslanik nastao od majmuna, majmun od narodnog poslanika ili je ta slicnost toliko velika da tu vise i ne postoji razlika?!  

Ja sam sebe, manje-vise, smatrao nekom vrstom filantropa, i zaista volim ljude. Nikada nisam mogao ni pomisliti da cu reci da nekoga mrzim. E pa, gospodo moja draga ( i jos drazhe mi dame) mrzim! Mrzim dupeuvlakace vise od svega a posebno onu vrstu koja je u stanju da se covjeku toliko uvuce da mu/joj na kraju samo pertle vire iz necije pozadine! Mrzim ljude koji su spremni sve da urade i koji nekome stavljaju do znanja kako ga vole i kako su "do jaja" dobri s njim a samo zarad nekih svojih, dugorocnih ili kratkorocnih, "visih" ciljeva. Nikako ne volim one koji imaju namontiran osmjeh za svakoga i sve a cak i sami znaju da upravo te neke, kojima se smjeskaju, ne mogu smisliti. One koji se trude da ostave utisak da su toliko dobri da oni "mogu" sa svima a jedva bi docekali trenutak nepaznje kada im okrenes ledja pa da ti posteno "uvale". Kako god okrenes, guzicu moras cuvati kao oci u glavi, bilo od uvlakaca ili uvaljivaca! Ima toga, B(l)oga mi, i na mojblog-u i to poprilicno. Trudio sam se prije da ne obracam toliko paznju na te i takve ali mi sve vise smetaju da cak sve rjedje i dolazim. Muka mi je od svih tih "...tora", njima slicnih i posebno onih koji se trude da budu jako dobri sa tim raznoraznim "....torima" i utrkuju se ko ce prije da ostavi komentar.  Pa onaj mali dosadni, kog niko nece da komentarise i cije ime necu da pominjem a svi cete ga prepoznati, je mnogo bolji od njih!! On se, decko, bar ne trudi da se nekome dopadne po svaku cijenu!

P.S. Ako se neko prepozna u ovom mom tekstu zelim da kazem da je namjerno i da mi nije zao! :)